Dragi bhakte, pamho.

Evo, ovo je moj prvi izvještaj s "fronta" za one koji ne čitaju Krišna-katha magazin.

Vojvodina tour

Kao što već mnogi od vas znaju, 22-og lipnja sam gostovao na radio Osijeku. Interview je trajao 19 minuta i bio je prilično uspješan (iako sam očekivao da ću u eteru biti barem 30 minuta, što bi me učinilo puno sretnijim – al" dobro sad ...) Tijekom trajanja kampa na Fruškoj Gori pokušao sam 28-og lipnja da raširim slave sankirtana misije preko Novosadskog Radija IN. Dok sam bio kod njih na dogovoru (tri dana ranije) po savjetu lokalnih bhakta – nisam im rekao da sam član Hare Krišna pokreta, nego sam im rekao da je moja knjiga "o duhovnosti". Insistirali su da im ostavim neke pisane materijale (na srpskom) i glazbu koju sam namjeravao imati tijekom interviewa. Tom prilikom su mi obećali 30 minuta razgovora u živo.

Međutim, kada sam se pojavio u studiju – neposredno prije interviewa, reče mi voditeljica kako su pročitali pisane materijale koje sam im ostavio i poslušali glazbu koju sam htio imati za vrijeme gostovanja. ""Znate, ne možemo da vam dozvolimo da pričate o vašoj religiji i nemoj slučajno da spominjete duhovnost. Eto, dat ćemo vam priliku da promovišete svoju knjigu. Možete samo pročitati jednu pesmu i reći nešto o Irskoj; i to sve skupa maksimalno 10 minuta."" Tako i beše. Pržiona na kvadrat! Dobro "ajde; nadao sam se da će ipak netko mudar imati koristi od moje pjesme "Život je rijeka". Ubacismo Đoletu Balaševiću moju knjigu u poštansko sanduče s nadom da će se zainteresirati za svjesnost Krišne. Hm, hm; poznajući njegove pjesme – znam da je "tvrd orah", ali nikad se ne zna... (Već ima Bhagavad-gitu i jednu kasetu Nityananda Band-a).

To je bila moja prva realizacija kako je teško propovijedati u Srbiji (iako je Vojvodina kao "mekša" od uže Srbije. Kako li je tek tamo?) Sav spržen sam se vratio na Frušku Goru gdje su mi lokalni bhakte objasnili kako pravoslavni svećenici u Srbiji imaju snažan utjecaj na javno mišljenje ljudi.

Na zadnji dan kampa (01. srpanj) počela je zvanično moja propovjedačka turneja po Vojvodini. Evo kako; još prošle godine sam se dogovorio sa Madan-Gopalom i njegovom ženom Vindyavali da ćemo propovijedati zajedno po Srbiji. Oni su jako entuzijastični vaišnave koji su već puuuuuuuuno toga napravili za Šrila Prabhupada i misiju. Znamo se još od templa u Borči gdje smo zajedno dolazili kao kongregacijski članovi. Unatoč velikom entuzijazmu, oni na žalost, ne mogu napraviti toliko službe koliko bi htjeli, jer su im tijela jako bolesna. Ali eto, ipak smo krenuli u pustolovinu i zaputili se za Bečej gdje smo ostali četiri dana.

U Bečeju smo bili gosti bh. Lina koji nije imao baš puno vremena da se druži s nama jer rintači od jutra do mraka (za 65 Dinara po satu, tj. 6 Kn). Probali smo organizirati večer poezije u knjižnici u Bečeju i Novom Bečeju. Iznad haustora u ulaz knjižnice, koja dijeli ulaz sa jednom političkom organizacijom – pisalo je ""Srpska Radikalna Stranka"". Pomislio sam da je to loš predznak; i bio je.

Ukratko, dobili smo neke čudne izgovore kako ne možemo "da promovišemo" knjigu kod njih (u knjižnici). Uspio sam da "upadnem" na radio Bečej sa interviewom od 4 minute, ali opet – nisam smio spominjati ni Krišnu niti bilo što uvezi bhakti-yoge. I opet – pržiona! Ali eto, da ipak nismo džabe došli – imao sam prilike propovijedati (i dići duhovni moral) nekolicini lokalnih bhakta koji isto kao bh. Lino – rade kao crnci, a zarađuju kao Srbi. Što znači – rad (eksploatacija) 12 sati dnevno; male pare; nema radnog staža; nema penzije. Mnogi se ljudi se ovdje rado sjećaju Titove Jugoslavije. "Malo se radilo, solidno zarađivalo, dobro se jelo". 07. srpnja smo krenuli u Suboticu preko Sente; ne bez razloga. Iako od Bečeja do Subotice ima i kraći put – odlučili smo se da navratimo do Čedi prabhua koji se neizmjerno oduševio našoj posjeti. On je oličenje mnogih vaišnavskih odlika i bilo nam je izuzetno prijatno u njegovom društvu; samo jedan i pol sat, ali ipak, bolje nego ništa. Bhakte, molite se za njega. Možda uspijemo da ga izliječimo združenim molitvama.

Saznali smo da su bhakte u Beogradu imali uspješan javni program u punoj dvorani od 200 ljudi. "Gosti" programa su bili HH.Sacinandana maharaj i mataji Sacidevi (koja je poznata po tome što je dobra "pevaljka"). Pošto se javna glasila u Srbiji plaše popova i ostalih bradatih ljudi – odje se programi ne mogu najavljivati javno. Ali, bhakte ipak imaju "keca u rukavu". Karte za program prodaju direktno ljudima na ulici. Obično prodaju više karata nego što je kapacitet dvorane, jer neki ljudi ne dođu iako su već kupili kartu.

Oko 14.30 dolazimo u Suboticu gdje nas dočekuje uzorni grihastha par Bhakti-granta prabhu i njegova žena Šaktya-hladini, oboje učenici H.G. Rohini-sute prabhua. Kad smo se malo odmorili i popričali – doček"o nas je prasadam što podsjeća na onu Đoletovu pjesmu "Al" se nekad dobro jelo (baš)" ...Spremila nam Šaktya naša za prasadam paprikaša; kofte, knedle, rasagule i rezance s makom. (Ok, sad malo pretjerujem). Nismo se dugo radovali, kad nam je jedan telefonski poziv promijenio raspoloženje. Saznali smo da su skinheadsi u Jagodini izboli noževima Jaiva-dharma prabhua. Preživio je i sada je na oporavku. Osobno ga ne poznajem, ali sam čuo da je beskompromisni preacher koji često puta ne bira riječi. I eto, izgleda da je usput "stao na žulj" nekim ljudima koji su naručili odmazdu.

Narode vaišnavski (iz Hrvatske, BIH, Slovenije, itd.) – budite sretni što takve političko-bradate okolnosti nisu i kod vas. Širite svjesnost Krišne "i kukom i motikom" sve dok se može tako lako i otvoreno propovijedati. Bhakte iz Srbije ne znaju što bi sve dali samo kada bi mogli tako otvoreno propovijedati kao mi na ostatku Balkana.

Da se vratimo našim domaćinima u Suboticu. Dan kada smo došli bio je petak, a slijedeći dan je bio SF (što znači Saturday Feast). U maloj sobi pred oltarom predivnih Šri-Šri-Šri Jagannath- Baladeva-Subadra, okupilo se 15-ak bhakta koji su uporni u borbi protiv maye. Došli su čak i trojica iz Sombora, za razliku od nekolicine Subotičkih vaišnava(?) koji su prilično posustali u svojim duhovnim namjerama. Nakon što sam vodio bhajane, dao sam lekciju o Šri Jayadeva Goswamiju, na opće zadovoljstvo prisutnih vaišnava.

U nedjelju ujutro stigli smo u Sombor. Bhakte su ovdje tek prije mjesec dana dobili svoj skromni hram u jednoj staroj kući na periferiji. Glavni pokretači hramskih i propovjedačkih aktivnosti su Radha-Hari prabhu i Karuna-mayi dd. Nitko ne živi u hramu, a osim dvoje spomenutih koji dolaze svakodnevno radi održavanja hrama i služenja Božanstava, ostali članovi kongregacije (neki inicirani, neki ne) uglavnom dolaze na nedjeljne programe. Te nedjelje (08. srpnja) dao sam malo neobičnu lekciju koja je imala za temu strahote i bezumlja sa kojima se ljudi moraju suočiti kada se odaju šestorici "džavoljih ratnika" (zavist, pohlepa, gnjev, požuda, ludilo i iluzija). Koristio sam prilično slikovite primjere i opise ljudskog bezumlja. U utorak sam uspio "upasti" na Radio Sombor i kao što se već kaže – treća, sreća! Krišna se smilovao na moju upornost tako da sam imao interview 24 minute otvoreno propovijedajući o Krišni (uglavnom o duši i reinkarnaciji). Voditelj je bio izuzetno ljubazan gospodin (David Kecman) koji i sam piše poeziju. Vrlo je otvoren prema Vedama i duhovnosti. Zatražio me da mu poslije emisije nađem na internetu adresu i kontakt ISKCON-ovog hrama u Atlanti, jer mu je sin trenutno tamo. Želi ga inspirirati da obavezno ode u naš hram i nauči o svjesnosti Krišne. Taj gospodin me stvarno oduševio tako da sam mu poklonio svoju knjigu, a i on je meni svoju. Također sam jednoj voditeljici poklonio "Nauku o samospoznaji" (na ćirilici). Ona je slušala moj razgovor sa gospodinom Kecmanom i rekla mi kako joj se sve to sviđa. To je potvrdilo moje uvjerenje kako ima dobre nade za propovijedanje u Srbiji.

Već istog dana sam se oprostio od svojih suputnika i ostalih vaišnava krenuvši autom u Požegu. Nisam baš bio zadovoljan sveukupnom turnejom po Vojvodini. Smatram da sam mogao učiniti puno više, ali eto – stjecajem okolnosti ispalo je kako je ispalo. Barem sam za vrijeme kampa na Fruškoj Gori pokupio puno konakata drugih vaišnava koji su me pozvali da dođem propovijedati u njihove krajeve (što uključuje Makedoniju i Crnu Goru). Zbog toga je sada moj kalendar putovanja i propovijedanja ispunjen do kraja novembra. Imam neki utisak da Krišna ima dosta toga za mene u svom "rukavu".

Od Kraljevice do Zaboka

22-og srpnja, na zadnji dan kampa u Oštrom, Išodyana i Radha-Madhava prabhui su organizirali javni program u Novom Vinodolskom od 21-23 h. To je bilo u sklopu kulturnih večeri organiziranih za turiste. Program se odvijao u jednom atriju (dvorištu okruženom starim zgradama). Ambijent je bio odličan, pod vedrim i toplim nebom, sa 60-ak stolica za publiku. Išodyana prabhu me o tom programu obavijestio još dok sam bio na kampu u Vojvodini, a dva dana prije programa objasnio je što se očekuje od mene. Trebao sam u pola sata recitirati svoju poeziju i dati objašnjenja.

Prva točka programa je bio bharat-natyam ples (mataji Marici-jvalini), zatim su uslijedili bhajani (Išodyana, njegova supruga, Radha-Madhava, njegova supruga i još jedan bhakta čije ime ne znam). Onda je došlo vrijeme za moju "točku". Bio sam opušten i vrlo inspiriran da publici od oko 50-ak ljudi prenesem neka svoja duhovna saznanja kroz poeziju. Zapravo, pročitao sam samo dvije pjesme, a svo ostalo vrijeme sam govorio prilično direktnu vaišnavsku filozofiju. Bio sam zadovoljan odazivom i reakcijom publike kao i svojim nastupom. (Jedna žena je kupila od mene knjigu i CD). Nakon mene, publika je imala prilike vidjeti DVD "Ganga. Bilo je očigledno da se publici svidio sveukupan program, pogotovo kada su svi na kraju dobili neočekivani poklon ("Savršena pitanja, savršeni odgovori" i jedan izvrstan slatkiš kojeg je napravio Samudra-sena prabhu).

Kada smo nakon programa nosili zvučnike do auta, Išodyana prabhu mi je otvorio svoj um i rekao da je moj govor bio previše direktan i filozofski. Očigledno da nisam dobro shvatio da sam trebao uglavnom čitati poeziju bez previše filozofije. Kasnije sam saznao da je to bio prvi program ovog tipa ikada organiziran u Novom Vinodolskom, pa je zato Išodyana prabhu htio da program bude "soft" kako bi si osigurali sigurne buduće nastupe. Radha-Madhava prabhu mi je također potvrdio mišljenje Išodyane. Oh my God, osjećao sam se krivim što sam "ubrljao" ali sam istovremeno bio zadovoljan zbog iskrene pozornosti publike za vrijeme mog govora. Želim iskoristiti ovu priliku da pohvalim sve vaišnave koji su učestvovali u organizaciji tog programa i zbog njihove iskrene želje za širenjem sankirtana misije i Šrila Prabhupadovih učenja. Također se specijalno zahvaljujem Išodyani prabhuu zbog srdačnog gostoprimstva, duhovnog poleta i poziva na ponovnu suradnju.

Narednog dana je moje odredište bio Zadar. Moja tzv. "večer poezije" u gradskoj knjižnici pretvorila se u propovijedanje nekolicini bhakta koj su se potrudili doći na program iako je termin bio prilično nezgodan (od 5-7 poslijepodne). U početku sam bio malo obeshrabren videći samo sedam pari očiju koje su me ipak zainteresirano posmatrale. Nakon 15-ak minuta sam se malo sredio i postao spontan i prirodan. Sa zadovoljstvom mogu reći da je program zapravo bio vrlo uspješan (ako ne računamo kvantitetu). Ohrabrenje mi je dala iskrenost prisutnih vaišnava koji su me došli (po prvi puta) čuti i vidjeti. Na kraju je bio bhajan (15-ak minuta) koji je svima dobro "legao". Moj prijatelj Vaideha-raja je svirao mridangu a ja harmonij.

Tijekom mojeg trodnevnog boravka u Zadru, Vaideha-raja prabhu se potudio da ma kvalitetno ugosti. Bilo mi je super u njegovom društvu uz puno razgovora o predanom služenju, duhovnim realizacijama i filozofskim poantama. Svjestan sam da ga ne poznaje mnogo bhakta, a oni koji ga poznaju samo po izgledu i imenu – prilično bi se iznenadili kada bi čuli što on ima za reći.

Nakon posjete Zadru i Vaidehi, uslijedio je moj dolazak u Split. Moji srdačni domaćini bili su mataji Nataka-candrika i njezin sin Josip (starijeg sina sigurno znate pod imenom Mahajvala prabhu). Sobu sam dijelio sa Nitai-daya prabhuom, što je svakako bio Krišnin aranžman, jer je on ima za reč" puno lipi" stvari (samo nesmin kazat ...) A konačno, vrijedilo je pobliže upoznati iskrenost i veličinu tog sankirtan veterana. U petak (27-og srpnja) gostovao sam 8 minuta na "Radiju KL". To je bio moj najspontaniji interview (od zadnjih 5 u mjesec dana). Voditelj Blaž, dugogodišnji prijatelj bhakta, kupio je jedan primjerak moje knjige. Istog dana uvečer, u hramu se skupilo 12 bhakta na mojoj večeri poezije. Bio sam zadovoljan interesom publike i svojom prezentacijom.

Nakon dva sata programa, prišli su mi jedno za drugim, dvoje gostiju koji su sa svjesnošću Krišne upoznati tek nekoliko mjeseci. Iskazali su mi svoje riječi pohvale i ohrabrenja te postavili neka pitanja vezana za bhakti-yogu. Tu večer sam prodao 5 knjiga. Nitay-doyu prabhua i mene, do Josipa je povezao Ivan, gospodin koji je kupio Bhagavad-gitu prije 20 godina. Kaže da mu je ona promijenila život i da od tada redovito razmišlja o njenim stihovima po nekoliko sati dnevno. Nakon duže pauze, u hram je počeo dolaziti prije nekoliko mjeseci.

Prigodom sunday feast programa, hram je bio apsolutno pun. Saznao sam da su neki bhakte došli specijalno zbog mene jer me nikada ranije nisu vidjeli (i čuli), a poznaju me sa stranica Krišna-katha magazina. Na žalost, tom prilikom sam podbacio, barem sa mog stanovišta. Tog dana zaista nisam bio raspoložen za davanje lekcija. Zvučao sam prilično rutinirano samome sebi, pa sigurno tako i drugima. Eh, to je jedan od problema putujućeg propovijednika – nastup bude najavljen već danima ranije, a kada je vrijeme za akciju, raspoloženje ne odgovara vlastitim željama i očekovanjima publike. To bih ja nazvao sindromom "tužnog klauna". Publika očekuje lakrdiju do suza – a u srcu melanholija (bezvoljnost).

U ponedjeljak sam sa Nitai-dayom došao u Ličku Jesenicu gdje sam gostovao tri dana kod Murarija i Sundari. Njihovo gostoprimstvo je bilo po standardima iz vedskih vremena. 03. kolovoza sam se uputio u Ljubljanu na vedsko vjenčanje Yugala-kisora (mog prijatela iz studentskih dana na Radhadesu) i bhn. Tine. Te večeri me je Yugala zamolio za jednu specijalnu službu – da narednog dana dovezem HG. Purnacandru prabhua i Bjelovara u Ljubljanu. Pošto sam krenuo već u 6 sati ujutro – stigli smo na vrijeme za vjenčanje koje je počelo u 16.30h. Narednog dana sam posjetio Deva-Devu prabhua u lječilištu u Krapinskim Toplicama. Detaljniji izvještaj o tome ćete uskoro moći pročitati na stranici portala.vvz.

Oko 19h sam stigao u goste Narahariju i Mangalalayi koji žive u Zaboku. I kao kod mojih domaćina u Lici – osjećao sam se zadovoljan kao kod kuće. Eto, dragi bhakte. Ovako je završio drugi dio mojih putovanja po Balkanu. Ništa senzacionalno. Još uvijek "probijam led". Moj slijedeći korak je odlazak u Irsku (u ponedjeljak, 13-og kolovoza). Ali ovoga puta samo privremeno. Moram vratiti i tamo prodati svoj irski auto. Pretpostavljam da ću ostati nekoliko tjedana ili bolje rečeno – toliko dugo dok mi Krišna ne omogući da zaradim barem 3000 Eura, kako bi si u Hrvatskoj mogao kupiti neki polovni auto.

Kada se vratim iz Irske (pretpostavljam krajem rujna) – nastavljam dalje sa novim planovima i novim poprištima.

Do tada – Hare Krišna!